Love letters to cities, clothes and people

BARCELONA MEMOIRS » in april 2007 my class went to barcelona for graduation trip. it was the first time i came into proximity of custo barcelona stores and i really wanted to get something from there, but i managed not to stumble upon any until the last evening when i found the one on las ramblas. the clerk who helped me decide between two t-shirts with birds - i think his name was samuel - was one of the most genuinely nice people i've ever encountered. there are a lot of nice people in the world, but very few of them make you feel elevated and the experience left me in total shock (positively). another catch about this t-shirt is that it doesn't look remotely special from the front, so the back is even more of a surprise.

"what a strange illusion it is to suppose that beauty is goodness." -- leo tolstoy


LjUBAVNO PISMO BROJ II


Hoće li ovo pismo započeti i završiti na hrvatskom ili ne u stvari nikad nije bila istinska dilema; ne krijem da u posljednje vrijeme često razmišljam da se – ne isključivo zbog tebe, ima tu i drugih razloga – opet prebacim na jezik koji navodno razumije cijeli svijet, no što više promatram ono što jesam i ono što bih željela biti, svjesnija sam da neće moći jer ovo nije pitanje dresure, bar ne u doba kad je vrijeme za istu već odavno prošlo. Hrvatski će se za mnom uvijek vući kao Ljubljana; nekada mi se to nije svidjelo, sada shvaćam golemu vrijednost toga da mi je u životu odano barem nešto.

Sve je počelo sićušnim detaljem koji je suviše delikatan da bih ga prepričavala uzduž i poprijeko; radije ću napraviti fast forward na trenutak kad sam počela zahvaljivati Bogu u kojeg ne vjerujem što nisam donijela nikakve odluke o studiranju u inozemstvu jer bih u suprotnom upravo ovih dana jedan za drugim doživljavala živčane slomove i na kraju razočarana nad sobom odlučila da usprkos mogućnosti blistave karijere u velikom europskom gradu ostanem ovdje jer sve dok živiš u Ljubljani, ja ne mogu otići. Bilo bi to razumljivo da smo stalno u nekom kontaktu pa na toj osnovi mladalački zaluđeno gajim nadanja da ćemo jednog dana biti zajedno, ali poput baš svega u mom životu i ovaj je slučaj mnogo kompliciraniji.

Ponekad želim napraviti nešto suludo, otići glumiti amneziju u haustor tvoje zgrade (naravno savršeno dotjerana i s okama nevine srne), crvenim sprejem sto puta ispisati ВОЛИМ ТЕ na fasadu (onako baš delinkventski) ili uhoditi te sve dok ne saznam kamo izlaziš i zaposliti se u kafiću gdje ispijaš prvu jutarnju kavu (ako). Ponekad mi sine koliku si štetu radim stvaranjem takvih predstava pa prestanem na nekoliko dana sati; rijetki trenuci lucidnosti nažalost ne traju dovoljno dugo da bih mogla učiniti nešto konkretno u svrsi mijenjanja stanja stvari na bolje.

Jeseni idem na faks, premda nisam sigurna kako ću završiti godinu ako se ova morbidarija ubrzo ne rasplete. Ne koncentriram se, više ne mogu čitati. Možda ću se jednog dana moći isplakati; trenutno se osjećam kao da sam sve suzne zalihe potrošila već davno prije tebe. Najviše se bojim da ću te (neuzvraćeno) voljeti zauvijek. To bi bio posljednji dokaz mog potpunog neprihvaćanja stvarnog života koji ponekad ipak ne pruža samo jednu šansu.



Ljubljana tomorrow.



This blog is no longer being updated. Please check out Dressful, my new fashion blog.